недеља, 20. март 2011.

Never Let Me Go - Mark Romanek (2010)


Temom androida kao preteče kloniranja u književnosti se među prvima, najupečatljivije, pozabavio Filip K. Dik romanom “Sanjaju li androidi električne ovce?” po kojem je Ridli Skot snimio remek delo “Blade Runner”. Pre nekoliko godina Mišel Uelbek je napisao odličan roman “Mogućnost ostrva” koji se, na određeni način, takođe dotiče teme kloniranja. Treći pisac koji je ispričao priču o klonovima i postavio neka pitanja na koja ćemo morati da dobijemo odgovore u bliskoj budućnosti je Kazuo Išigura, Japanac koji je odrastao i školovao se u Engleskoj, a koji je inače jedan od najpopularnijih britanskih pisaca u poslednjih dvadesetak godina.



Po Išigurinom romanu “Never Let Me Go” snimljen je istoimeni film iz prošlogodišnje produkcije, koji u moru glavnotokovskih instant filmova, predstavlja nešto što je malo drugačije i zanimljivije od onoga što se u većini slučajeva nudi. U pitanju je distopijska futuristička drama koja se odigrava u Velikoj Britaniji, koja prema državnom projektu ima nekoliko škola - uzgajališta kloniranih ljudi za potrebe donacije ljudskih organa. Keti, Tomi i Rut su glavni protagonisti ove tužne ljubavne priče koja zapravo ima za cilj da pokrene pitanje zaboravljenog, esencijalnog morala i humanosti, kao i da lupi jednu preventivnu šamarčinu beskrupuloznom delu naučnih elita. Film je režirao Mark Romanek, kojem je ovo prvi igrani film, dok su sjajne uloge odigrali Carey Mulligan, Andrew Garfield i Keira Knightley. Moja malenkost je sa popriličnim oduševljenjem ispratila i malu rolu velike Charlotte Rampling.

Sama priča je u filmskom obličju konvencionalno ispričana, i prati živote glavnih protagonista od detinjstva provedenog u internatu zlokobne atmosfere, do ulaska u svet donera i “održavanja” u tom svetu. Romanekova režija je diskretna i asketska. Nije se trudio da “kiti” tamo gde ne priliči, što jeste za svaku pohvalu, ali je sasvim sigurno da se od njega ne može očekivati neki ozbiljniji autorski pečat u budućnosti. Mislim da je ovo Romanekov maksimum. S toga se nismo mogli nadati da će “Never Let Me Go” biti film koji će pomeriti granice i ostavljati ljude bez daha, ali u svakom slučaju moglo se očekivati da ćemo, ako ništa drugo, makar to veče razmišljati o tematici koju ova priča pokreće. Doli je klonirana 1997. godine i uginula je 2003. godine. Ko zna šta se sve u međuvremenu događalo u tajnim laboratorijama Pentagona? Sve su to deca koju je zavetovao Dr. Mengele. Vreme je da se spremimo za blisku budućnost koju nam je još sedamdesetih predvideo Filip K. Dik.

3 коментара:

  1. Gledala sam film pre par nedelja ali nisam pre toga procitala knjigu, sto mi je zao ... iako bi tako sam film verovatno bio na gubitku. Ovako mi se film svideo, recimo da bih mu dala neke 4* od 5 : nista revolucionarno ali ipak nicely done. Sama prica je jeziva i to narocito stoga sto je smatram sasvim mogucom : sustinski se dehumanizacija u ovoj prici ne razlikuje od one ropstva u Americi ili Ausvica.

    *spolier*
    Scena vristanja pred kraj filma je nesto najstrasnije sto sam videla u skorije vreme.Podsetilo me je na opise izbezumljenosti i vristanja domacih zivotinja pred klanje.

    ОдговориИзбриши
  2. U pravi si za scenu vrištanja...u stvari, u pravu si za sve što si primetila...slažem se:)

    ОдговориИзбриши