недеља, 13. новембар 2011.

Džambalaja



Siniša je dobio nadimak po pesmi koju je prvi put čuo kao klinac od jednog operativca Udbe u bašti hotela „Zvezda“ jednog vrelog bruskog leta krajem pedesetih. Taj udbaš, osim što je bio profesionalni likvidator koji je mogao ubiti čoveka a da ne trepne, mogao je savršeno, na tečnom engleskom, da otpeva sve pesme sa repertoara Neta King Kola, Fetsa Domina i Henka Vilijemsa. Kažu da je takvim svojim umećem u početku izazivao sumnju svojih šefova koji nisu mrdnuli dalje od Kaljinke i Podmoskovskih večeri, ali je svoju odanost revoluciji i državi dokazao akcijama koje se nisu obavljale samo unutar SFRJ, već i u dijaspori. S vremena na vreme je tajno posećivao zemljake, reakcionare, u Londonu i Čikagu, ne bi li im prosledio čestitku kalibra 7,65mm. Posle toga je počeo da uživa i poštovanje nadaleko znanog Krcuna Penezića.
Siniša je bosonog i musav, u kratkim pantalonama, svake večeri visio na kaldrmi glavne džade i igrao krajcerice sa Beljuzom i Mucijem. Obično bi se posle toga nakačili na ogradu hotelske bašte i slušali kruševački orkestar kako svira džezirane šlagere. Te večeri, taj udbaš je, u društvu dve lokalne kurve i nekoliko pandura, uzeo gitaru od Steve Gancija i otpevao Džambalaju. Musavom Siniši, jednom običnom klincu iz glavne ulice, oči zasijaše kao da mu se upravo ukazao Sveti Jovan Krstitelj.
-„Kakva je to pesma, Bog te mazo!“
-„Nemam pojma“, reče Beljuz.
-„Džambalaja! To sam ja. Od sutra me tako zovete,“ reče Siniša.
-„Džambalaja pita Paja, imaš li ti Siki jaja“ iskarikirano otpeva Beljuz i iskezi se kao siroti Meksikanac iz nekog vesterna.
Siniša je posle te večeri postao Džambalaja. Ubrzo je naučio da igra poker, da svira kontrabas ,da pije kao smuk i puši kao Turčin. Žene je znao da zadovolji, a da se tuče, uvek je umeo. Kažu da je bio brz i na obaraču. Naučio je to u bioskopskoj sali i na privremenom arbajtu u Italiji. Bio je dete ulice, jedan od onih anđela garavog lica, koji su se divili Kegniju dok nisu shvatili. Džambalaja je odavno shvatio, da je nekoliko dana posle one večeri, kada je dobio svoj nadimak, njegovog oca ispod Diskove vodenice, likvidirao udbaš iz hotelske bašte. Tražio ga je posle toga godinama. Našao ga je 1976. godine u Londonu i prosvirao mu glavu u jednoj hotelskoj sobi u blizini Sohoa. Bio je to trenutak kada je došao do cilja, koji bi verovatno bio smisleniji i drugačiji, da one večeri nije čuo Džambalaju. U tom slučaju ostao bi samo Siniša, fini mladić iz komšiluka, koji bi od 7 do 3 radio u fabrici, a posle toga sa Beljuzom i Mucijem ubijao dosadu u lokanim kafanama. Ovako je morao da ode nekim drugim putem, uvek pomiren sa činjenicom da svakog trenutka može zauvek napustiti priču. Ubacio je novčić u džuboks i izabrao originalnu verziju Henka Vilijemsa. Otpio je gutljaj viskija i zalio ga pivom. Bilo mu je žao što nema verzije Fetsa Domina. Odavno je konstatovao da ga je ta verzija više podsećala na kaldrmu čaršije u kojoj je odrastao, kaldrmu na kojoj je ostavio svoje nežno srce pre nego što je shvatio da će morati da ostane Džambalaja.

7 коментара:

  1. Više ne znam ni kako da komentarišem, a da ne zvuči blesavo, međutim moram ovako - super odlično, 5+.

    ОдговориИзбриши
  2. e, dobra ti ova priča :) u stvari je taj udbaš pustio klicu koja je od Siniše napravila njegovog budućeg ubicu. odličan je taj obrt. sve se vraća, sve se plaća, a najgore što je udbaša ubila ta dobra stvar kod njega, muzika. super priča, sinak!

    ОдговориИзбриши
  3. Mare je prvi izvalio to da pises filmski, a ova prica bi mogla da bude filmsamo tako!

    ОдговориИзбриши
  4. Kratka prica moze biti majstorska prica. To je retka umetnost u par replika i par detalja. Dzambalaja bi mogao biti kratak i efektan film, kao sto je to radio Kjeslovski sa, recimo, serijalom o dest Bozijih zapovesti.

    ОдговориИзбриши