субота, 18. фебруар 2012.

Ploče za pusto ostrvo - "Super Session" Al Kooper, Mike Bloomfield and Steve Stills (1968)


Svaki čovek koji je strastveni slušač muzike mora imati nekoliko ploča koje bi poneo sa sobom na pusto ostrvo, odnosno onih nekoliko ploča koje nikada nikome ne bi prodao. Tako je bilo barem nekada u doba vinila. Danas vas jedan kratki download može odvesti do bilo kojeg albuma vaših rokenrol heroja. Međutim, značaj tih albuma i dalje se vrednosno pakuje u fioke tzv. ploča za pusta ostrva i ploča koje nisu na prodaju. Tako i treba. Nemojte ubijati romantiku u eri sajber digitalizacije. Pričajte o tome. Tretirajete i taj mali folder spakovan na vašem hard disku kao što ste nekada tretirali ploču ili kasetu. Podelite ga sa drugarima. Šibnite im pravi link putem mejla ili fejsa.
Jedna od tih „ploča za pusto ostrvo“ je, zaista u obliku vinila, dospela do mene, nekada davno, kada sam otkrivao taj veličanstveni svet rokenrola. U pitanju je album „Super Session” koji je osmislio Al Kooper, a u čemu su mu nesebično pomogli Mike Bloomfield (The Butterfield Band) i Stephen Stills (Crosby, Stills Nash and Young). S obzirom da sam u to vreme isključivo bio na ritam bluzu, ovaj biser je bačen u prave ruke. Al Kooper mi je tada bio poznat kao muzički mag iz Bruklina koji je odsvirao neke antologijske deonice na Dilanovima albumima. Kasnije sam saznao još štošta o njemu; da je osnovao Blood Sweat & Tears, producirao Lynard Skynard Band i B.B Kinga, svirao sa Rolling Stonesima, Hendrixom, The Who, radio muziku za seriju “Krimi priče” Ejbela Ferare. Dakle, čovek impresivne biografije koji zna kako se “kotrlja kamenje” i kako se “klati i valja”.
Ploča “Super Session” je zapravo plod Jam pristupa rokenrolu, koji taj divlji i nedokučivi umetnički izraz oslobađa produkcijskih lanaca. Album otvaraju dva bluzerska soul funk instrumentala "Albert's Shuffle" i “Stop” , posle čega sledi obrada Curtisa Mayfielda “Man’s Temptation”, potom se nižu druge sjajne stvari koje broje još par vrhunskih covera. Da, mislim na Dylanovu “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry” i Donovanovu “Season of the Witch” koja se po mom skromnom mišljenju ubraja u deset najsvetlijih trenutaka rokenrola. S obzirom da je realizovana i izdata 1968. godine, ponovno preslušavanje će vas navesti da se prisetite svih onih likova, koje pamtite iz filmova “Easy Rider”, “O jagodama i krvi” i “Vanishing Point”. Šteta je što danas nema tako dobre publike. Dobre ploče su davno snimljene ali se i dalje snimaju. Još uvek se rađaju i žive renesansni tipovi koji su učili od Koopera, Bloomfielda i Stillsa. Ima ih u Americi i to na jugu. U Evropi ne žive takvi. Evropa je mrtva po pitanju rokenrola. Ako želite da se spašavamo, predlažem ujedinjenje sa Alabamom, Džordžijom i Luizijanom. Sve ostalo nije vredno žrtvovanja.
When I look outside my window
What do I see?
And when I look outside my window
So many different people to be, yeah!

2 коментара:

  1. ja samo da pozdravim i kažem kako mi se sviđa izbor muzike i filmova na blogu ti i da ću nastojat pratit ubuduće

    pozdrav :)

    ОдговориИзбриши