Gosti Jorgoslovlja: Skaramuš o Formanu i Mihalkovu

SVIJET PO MILOŠU I NIKITI

Čovjek može da se odrekne svega samo ne ljudi

                        (poslovica)

LUDNICA I  "LUDNICA"

Hiljadu /ne/bitnih stvari razdvaja Miloša Formana i Nikitu Mihalkova – biografije, uvjerenja, društveni statusi, a samo jedna ih spaja -  opsesivna tematika njihovih filmova: čovjek protiv sistema. Pri tome se misli na državu, društvo, dogmu, ideologiju ili  bilo koju vrstu autoriteta, racunajući i genije.

Forman je introvertan tip i (unutrašnji) emigrant, još iz perioda kada je živio u domovini. Njegova antisistemska dijagonala ide od Ondule iz "Ljubavi jedne plavuše", koja nastoji da razbije mali, ali vječni provincijski stereotip o plavušama, a nastavlja se preko Larija i Lin (Svalačenje), roditelja koji tragajući za odbjeglom kćerkom ponovo postaju djeca.

"Emotivna pruga" zavija dalje na Marfijevo drustvo u (navodnoj) ludari iz koje "realni svijet" tek izgleda kao prava ludnica (Let iznad kukavičijeg gnijezda);

Ideološki individualizam vječnog buntovnika nastavlja se  neravnopravnom borbom smrtnika i genija u "Amadeusu", da bi (neočekivani) rasplet dobio u ironičnom "pamfletu" o tome gdje prestaju granice "ljudskih prava" (Narod protiv Larija Flinta)...

Forman svoje likove vodi na daljinski . On saučestvuje u  njihovim fobijama i  smjerno gradi  zid u koji se njegovi junaci zabijaju u punoj brzini.

Sarkastičan kada opisuje bol (Salijerijevo obraćanje kolegama u "ludari": "Radujte se prosjecni......), a nježan kada ih emocionalno ogoli (Svlačenje). Ovaj Čeh je pesimista koji se nada najboljem.

Formanovi strahovi podsjecaju na "poglavicu" koji milosrdno ubija Marfija (Let...) a onda bježi u noć kao žrtva i ubica, istovremeno. Salijeri iz „Amadeusa“ tek je cinična opomena da čovjek, ipak, ne odlučuje o svojoj sudbini.  On je suprotstavljen geniju i, samim tim, simpatičan Formanu.

Zapravo, maksimalno koristeći dar za ironiju, Forman svjesno ostavlja utisak da je njegov film o onome po kome je nazvan - Amadeusu. Ni govora! Šta ima da se pravi film o geniju? On je Božije djelo. Čak i kada ga sahrane u masovnu grobnicu - genije ce preživjeti.

Zato je Salijeriju autor dao privilegiju da bude zaslužan za stvaranje Mocartovog "Rekvijema". Salijeri ne dozvoljava geniju da umre (kao da je to moguće!) dok ne zavrsi svoju testamentranu ariju.

On svog neprijatelja tako čini besmrtnim. Nemoćan pred sistemom (ovaj put genijem), Salijeri postaje njegov pomagač. Mora da se pesimista u Čehu dobro zabavljao dok je pravio ovaj film.

"FANTOM SLOBODE" I "FANTOM-F16"

U "Leriju Flintu" Forman "udarenog" marginalca, u najciničnijem finalu nekog svog filma, smješta u establišment protiv kog se Lari prethodno borio pornografijom, u najljepšem smislu te riječi, na život i smrt.

Zamor od sudbine gubitnika? Prije ce biti da se radi o shvatanju da moć više nije u sistemima i posebnim autoritetima već u marketingu i medijima. A to već nije svijet koji emocionalisti poput Formana razumiju i prihvataju.

Sjajni "Leri Flint" nije slučajno prećutan unutar američkog i zapadnog filmskog establišmenta, onako kako su Miloševi rani filmovi /Ljubav jedne plavuše, Gori moja gospođice i Crni Petar/ znali biti skrajnuti u sovjetskoj Češkoslovačkoj.  

Praveći emotivni ep o marginalcu koji sirovom (prvenstveno verbalnom) pornografijom udara na licemjerne tabue društva, Forman zapravo ismijava (radi se o devedesetim godinama prošlog vijeka) imperijalnu histeriju, koja će koju godinu kasnije "ljudska prava" istresti  u vidu krstarećih projektila na sve što nije dovoljno pognulo glavu. 

Jednostavnije rečeno - čuveni 1. amandman  ustava SAD širom svijeta razdijeliće fantomi (ali ne Bunjelovi "fantomi slobode")  već oni sa harizmatičnim azvima "F-16" itd. Za to vrijeme, Forman sjedi u mraku biskopa i povremeno  obriše /tamne/ naočare ako mu se zamagle od proročkih suza.

Miloš Forman ima romanticno ime, kao što su to (u suštini) i njegovi filmovi. Srbi imaju „crnog Đorđa“. A  Česi, zahvaljujući Formanu,  „Crnog Petra“.

ANKSIOZNI SATIR

Mihalkov, s druge strane,  svoje likove "drži pod ruku". Prisan do patetike. Bez namjere da sakrije svoju ljubav prema Gombi (Urga), Kotovu (Varljivo sunce), Uljanovu i njegovoj ženi (Bez svjedoka), Oblomovu.... Ovaj (pre)emotivni Rus obozava paradoks kao metaforu za svijet koji slika. 

Gomba, koji se sa televizorom vraća u svoju pustaru, sanja ritualni (televizijski!) napad Dzingis Kana?!. Sta tek reći za fizičko i mentalno urnisanje generala Kotova nakon izlaska njegove kćerke iz automobila KGB-a. Taj zacereni uzas na njegovom licu izgleda kao naticanje glave na raspamećenu siluetu u Munkovom "Kriku".

Mihalkov svoje junake stalno drzi pred uključenim mikrofonom, nastoji da im sugeriše emociju, da od njih načini svoje saučesnike u stalnoj emotivnoj zavjeri kojoj ih izlaže. Zato je igranje u sopstvenim filmovima prosto imperativ za Nikitu Sergejeviča.

Brlijantni emotivni stripitiz u filmu "Bez svjedoka", kamernom obračunu "čovjeka od mramora" sa (boljim) dijelom svoje ličnosti na momente je komičan, a na momente potresan zapis o destrukciji čovjeka koga je slomila želja da bude dio sistema. 

"Heroj" koji je ostavio ženu (koju obožava) zarad probitačne politicke ženidbe u samo jednoj noći povratka u realni život završava kao anksiozni satir koji moli svoju partnericu da ga ne pušta iz zamračene sobe i da ne otvara vrata pred ljudima iz svijeta od kog bježi. 

Mihalkov u brilijantnoj, na momente grotesknoj,  analizi savremenog ruskog društva u filmu "12" prebacuje kameru i teziste na sistem (porotu kao odlucuje u ime drustva). Ovaj cinični i subverzivni potez čovjeka koji pripada porodici koja je vječni simbol sovjetizma (otac visoki funkcioner i pisac sovjetske himne, brat Končalovski disident od porodičnog stabla) zapravo je lajt motiv svih filmova ruskog Klinta Istvuda.

VOĐA  I(LI) SUNCE

Parama establišmenta on je napravio filmski mozaik biografija koje se bore na život i smrt protiv svake vrste sistema -  od carske, preko ujgurske do sovjetske. Mihalkov je najneobičniji patriota, jer govori o suzama u svijetu lažnog smijeha (Varljivo sunce). 

Koristeći scenario koji u svojoj zaokruženoj jednostavnosti podsjeća na Čehova, u tom filmu sin sovjetskog visokog aparatčika dokazuje da Bog ne bira kome daje talenat.

Nikita Sergejevič suvereno i subverzivno vlada "oblomovštinom", majstorski gurajući prst u oko okoštalog nadrikomunističkog establišmenta ekranizacijom romana "Oblomov" Ivana Gončarova, koji govori o potresnoj propasti talenta i života usljed ljenosti duha. 

Njegovi likovi su u stalnom klinču sa okolinom kojoj pripadaju, čak i kad su eklatantni predstavnici onoga  protiv čega se bore. Taj paradoks  u kome  su isti  ljudi u nekim vremenima (cinici bi rekli da su ta vremena stalna) i društvima i dželati i žrtve i đavoli i anđeli osnovni je estetski osjećaj čovjeka koji je Rus u duši, a Sovjet u doživljaju svijeta. 

Ništa nije onako kako izgleda,  a ljudi  ponajmanje. Otuda nekada jače grije vođa, a nekada sunce.  Otuda i berberin spokojnije živi u Sibiru nego u Moskvi. Biti Mihalkov znači biti Karamazov - ponekad duhovni Ivan, ponekad mužik  Dimitrij.  A najčešće bludni i /kontroverzni/ otac.

SIMBOLI NESTALOG SVIJETA 

Ko ne voli literaturu neće razumjeti ništa od onoga što su snimili Miloš i Nikita. S druge strane, ti filmovi su  estetski i istorijski simboli jednog nestalog svijeta. 

Ono što ih čini vječno aktuelnim jeste kreativna moć da emociju brzo i efikasno ubace u čovjeka, efikasnije čak i od antibiotika, i da istrajavaju u istini koja je sahranila sve ideologije - da   čovjek i sistem ne mogu zajedno. Čak ni u fikciji.   

Forman i Mihalkov predstavnici su najljepseg doba filma, smještenog između dva ideološka i vojna bloka, između straha i nade, između “djece cvijeća” i  “žena u crnom”, između seksualnih i obojenih revolucija , između svijeta koji je umro u lažnoj nadi i onoga koji dolazi u mesijanskoj laži.

Literatura ima beletristiku, kao lijepu književnost, a  kinematografija dva bliznaca po osjećaju poetike, koji su slučajno radili u istom vijeku, ali su namjerno Sloveni. 

SKARAMUŠ