петак, 30. јануар 2015.

Gosti Jorgoslovlja: Skaramuš o Triru i Zvjagincevu





Kako bi nam bilo zanimljivije, rešio sam da ponekad ugostim nekog od filmofila koji imaju šta da kažu o sedmoj umetnosti. Prvi gost Jorgoslovlja je filmofil Skaramuš koji je napisao jedan originalan i zanimljiv osvrt na delo dvojice cenjenih filmskih autora. 

Pisao: Skaramuš



  
Kada bismo znali strahotu i težinu laži,
progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine.
(Onore de Balzak)




Andrej Zvjagincev  - Lars fon Trir: 

BRAĆA  PO  OSJEĆANJU  SVIJETA



Pesimista i čovjekomrzac. 

Nevjernik koji traga za Bogom  i manijakalni depresik koji (možda) želi da ozdravi.  Pjesnik  beznađa i poeta cinizma. Ni jedan ni drugi, hvala Bogu, slučajnosti , proviđenju ili  kome već -  nisu pronašali to što traže.

 Otuda  uživamo u zavidnoj  količini filmskih bisera koji ova dva kreativna očajnika izbacuju usred svog umjetničkog (i ljudskog?) sloma.

Rus i Danac jesu dva najveca filmska autora prve decenije i po 21. vijeka. 

Njihovi parnjaci, odavno vec  filmski klasici i psihoanaliticari unutrasnjeg uredjenja homo sapiensa,  jesu Bergman  i   Fasbinder.

Šveđanin , preteča Zvjaginceva,  u mladosti je  izgubio vjeru  u sve i nikada je nije našao. Taj nesigurni filmadžija i teatrolog napraviće poslije  pravi serijal o  uzastopnim nervim slomovima u brilijantnom nizu: „Sedmi pečat“, „ Persona“, „Večernja svjetla“, „Djevičanski izvor“,  Prizori iz bračnog života“...

Trirov parnjak, kolerični i emotivno opaki Fasbinder, uslikaće umiranje stare Adolfove  (pre)potentne kurve  i na njenom raspelu i pepelu nicanje nove Njemačke. Slikajući novi himen stare djeve, Fasbinder je uslikao dr Dzekila  i mister Hajda. 

Niska njegovih filmova pravi je šaržer bola, beznađa, izgubljenosti i preživljavanja: „Strah jede dušu“, „ Brak Marije Braun“, „Veronika Fos“,  „Berlin Aleksanderplac“...
   



GDJE JE TVOJ BOG?

O čemu priča Bergmanov umjetnički potomak Zvjagincev?  Slika obezljuđenost, svijet u kome nema SAUČEŠĆA, kao potencijalno jedine vezivne karike među ljudima. Rus slika samoću.



Kao svi veliki simbolisti,  Zvjagincev je mistifikator! Majstorsko uplitanje metafore,  koja čini osnovnu razliku između umjetnosti i  banalnog života, kao  i  princip „duplog dna“  ili priče u priči,  sve su to ruke i noge  velike sage o  ljudskom mravinjaku, u kome  niko ne vidi ništa i ne čuje nikoga.

Moćno poigravanje sa pojmom Oca u „Povratku“,  koji je koliko pedagoška poema u stilu Makarenka, toliko i demistifikacija Biblije, koju će kasnije opet napisati, kao svoja  jevanđelja, ucviljeni sinovi, vjernici naglo nestalog Oca.

Slijedi intimni vatromet  izdaje i nesreće zarad gordosti i samozaljubljenosti  u „Izgnanstvu“.  Filmu prepunom raskršća na kojim junaci uvijek skrenu u pogrešnom pravcu. Zapravo, ima li pravog smjera,  a da je ljudski,  u umjetnickom  jevanđelju Zvjaginceva?

„Elena“ - slika prosječnu tzv. tranzicionu  porodicu  (a sve porodice i države su  takve u istoriji)  koja uzima stan  netom potjeranih i pobijenih prethodnika. Kreveti mrtvih se još nisu ohladili, a živi  (mrtvaci) već liježu u njih kao pravednici.

Ništa bolje ne odslikava čudovišno banalni svijet sveden na gole periodične radnje:  – „use“, „nase“ i „podase“ - od dijaloga nesretnog junaka i odgovora sretnog sveštenika u „Levijatanu“:

Gdje je tvoj Bog sada?

Moj Bog je samnom, a gdje je tvoj?“

Svako sa svojim Bogom, svako sa svojim mislima, svako sa svojim bolima, svako SAM..“Levijatan“ nije film o politici. Simbolista ne pravi takve filmove. To je film o zločinu ljudi protiv sebe.

U filmovima Zvjaginceva ljudi su izolovani, oni su ostrva sa  kojih je moguće samo dovikivanje ili šaputanje umjesto razgovora.  Kafkijanski proces u „Levitijanu“ , nepodnošljiv je čak i sa ogromnim količinama votke, jer se duša ne može anestezirati bilo kojim opijatom. Zato što je ona najveći opijat. 

  

Zastrašujuća buka prirode na početku i na krajuLevijatana,  kao  jedinog svjedoka zločina koji ima neprekidni lanac, poput lanca ishrane ili gole reprodukcije, tek je očaj autora koji zaziva Apokalipsu, u nedostatku primjerenije odmazde.




LAMENT NAD  ROBOVLASNICIMA

U najboljem filmu 21. vijeka „Dogvilu“  Lars fon Trir majstorski pokazuje da ne postoji jasna linija između dobra i zla. Između robovlasnika i roba. Između istine  i pritvornosti. To je film koji podsjeća  čovječanstvo da je promijenilo masu sistema, ali da je najdraži bio i ostao – robovlasnički.



U tom filmu, snimljenom u studiju, na ogoljenoj sceni, sve je lažno  i sve je „kao“, nema čak ni vrata, ulica, ničega. Samo glumci (?) gurnuti u formalin slike, u priču  o svojim čudovištima  koja  obitavaju u njihovim krotkim tijelima. 

Ako je film spoj slikarstva, knjizevnosti,  poezije...Ako je stvarno sublimat više umjetnosti , onda je „Dogvil“  naša zastava na Mjesecu.

U tom filmu  Nikol Kidmen napokon glumi. I to dobro. Toliko dobro da je odlučila da nikada više ne glumi u Trirovim filmovima. Odgovor se krije (slutim) u onome što piše na kraju ovoga teksta.

„Antihrist“ priča o muškom i ženskom svijetu, o dva potpuno različita koncepta pogleda na život i opstanak,  koji su prinuđeni da se ukrštaju i kaleme. Otuda su najjači dijalozi  - koitusi,  a monolozi -  međusobna sakaćenja.

„Antihrist“ je toliko jaka metafora da se na nju čovjek može osloniti, kao na obelisk iz „Odiseje 2001“. 



U „Melanholiji“ fanatični depresik Trir priča kako bi on (čovječanstvo) volio da skonča. Taj film o mirenju sa smrću, ispričan u nizu banalnih  porodičnih odnosa , vizuelni je košmar iz najpotresnijih snova Van Goga ili  Davinčija.

Scene izgubljene gravitacije vode u metaforu koja, na momente, izgleda kao da se može opipati rukama. 



Još na početku vijeka u „Plesu u tami“ Trir je potresnu socijalnu priču, smještenu u holokaust kasnog liberalnog kapitalizma, odlučio da prepjeva?! 

Zamislite mjuzikl na libreto Dostojevskog. Kao način da se užas svakodnevice stavi u  (morbidnu ) bajku, koja se lakše može ispričati i maloj i velikoj djeci.

Trir u kamernim scenama, u detalju, pravi svijet koji na momente nije sa ovoga svijeta.
  

HIPOTETIČKO  PITANJE

Moguće je razložno upitati nakon ovog teksta:

Zašto su te psiho-terapijske seanse toliko važne da bi ih mora(o)la pogledati i po čemu su , na kraju krajeva, ti filmovi uopšte značajni?

Moj odgovor će, možda, odbiti neke ljude od gledanja, ali ga iz ličnog iskustva smatram tačnim:

Zvjaginceva i Trira treba gledati da bi se čovjek suočio sa svojim demonom i napokon saznao sa koje strane stola ko sjedi.

Šta više čovjek može očekivati od umjetničkog djela?

Skaramuš

10 коментара:

  1. nisam gledao dogvil, još uvek. oporavljam se već godinama od breaking the waves.

    najbolji film XXI veka mi je lunginovo "ostrvo".

    dobar tekst. svež.

    ОдговориИзбриши
  2. Veoma zanimljiv tekst. Mogu reći da se negde slažem sa autorom. Sve što mi se vrzmalo po glavi vezano za ova dva autora ovde je perfektno složeno. Mislim da se zanimljiva analogija može napraviti i između Trira i Bergmana.

    Liki Li

    ОдговориИзбриши
  3. Napisi je Liki Li. Rado cu procitati. Bergman je moje "vjeruju"!
    Clan velikog filmskog "četverca".

    Meni su Zvjagincev i Trir vec dugo najdiretniji i bez ikakve (samo)cenzure. ZA i PROTIV . Odnosno tjeraju na zauzimanje stava. A to je suština umjetnosti.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ne umem pisati na takav način. Ja sam gledam i čitam. :)

      Liki Li

      Избриши
    2. Ovo je moja teorija:

      nakon inspirativnog filma, knjige, koncerta ili izložbe svako je bar za kratko režiser, pisac, kompozitor ili slikar.

      Probaj.

      Избриши
  4. Dobar prikaz, tekst ili esej vezan za filmove, muziku ili knjige cenim po tome da li me je "naložio" da odmah to nešto pogledam, preslušam ili pročitam. Skaramuš me je ovim tekstom ubedio da pogledam i druge filmove Zvjaginceva (gledao sam samo Levijatan i Povratak). Trir mi je odavno jedan od zanimljivijih autora sa velikim A. Bilo je perioda kada sam pokušavao da ga ubijem i nekako ga se rešim, ali sam mu se uvek vraćao. Težak jeste, udara u stomak, ali je jak i potreban.

    ОдговориИзбриши
  5. I Dogvil kao i Manderlej iza njega su remek dela, ali bih se ipak slozila s Maretom, da je Ostrov (za sada) film 21 veka.

    (ps. postoji nekoliko turskih i iranskih filmova koji su mu vrlo blizu, ali mozda je to vec stvar licnog afiniteta ka turskoj i iranskoj kinematografiji a i pre ce biti da su snimljeni u dvadesetom nego u 21 veku) :)

    ОдговориИзбриши
  6. Ima nekoliko velikih filmova u 21.veku, i svako ih bira prema ličnom osećaju, ali to je druga tema. Kada smo kod Trira I Zvjaginceva, iako sam od Zvjaginceva pogledao samo dva filma, ipak mi je bliži Trir. Od savremenih ruskih autora najviše cenim pokojnog Balabanova, ali mi je uvek zanimljivo kada mi neko otkrije svoje impresije u vezi nekog autora koji na mene nije ostavio toliko jak utisak.

    ОдговориИзбриши
  7. "Ostrvo" je biseran film, emotivno i duhno, prije svega. Stilski takođe savršen.

    Zašto onda "Dogvil"? Zato što nikada nisam vidio mračniji, ciničniji i pesimističniji film o ljudima, a da je tako dobro potkrepljen. Ono sto u zatvorenom prostoru, na sceni, kao u kakvoj šašavoj igri, rade glumci i način na koji Danac razlaže janusno lice ljudi - pa to liči autopsiju, kada patolog vadi dio po dio organa dok ne ostan samo tečnost. Za novu zlu reprodukciju. Takva kontrolu nad radnjom, kakvu pokazuje Trir, rijetko se može vidjeti.

    ОдговориИзбриши