уторак, 9. октобар 2012.

David Hidalgo, Mato Nanji, Luther Dickinson “3 Skulls And The Truth” (2012)


Šta drugo možete očekivati kada spojite jednog Čikanosa (David Hidalgo), jednog Indijanca (Mato Nanji) i jednog američkog južnjaka (Luther Dickinson), nego jedan rokersko bluzerski ekces, koji ostavlja više nego prijatan utisak na svakog slušača koji voli rokenrol i kojem rok muzika predstavlja nešto više od obične zabave. Još ako tome dodate činjenicu da su se sva trojica susrela na Experience Hendrix Tour-u gde se rodila ideja za zajedničku saradnju shvatićete da je proviđenje (Jimi-God-Hendrix volje) spojilo trojicu apostola da nastave sa propovedima crnih očeva iz Delte Misisipija. 


Ukoliko zavirite u curriculum vitae Davida Hidalgoa shvatićete da je u pitanju jedna respektabilna persona rokerskog sveta. Naširoko poznat kao bend lider sastava Los Lobos, ali i saradnik brojnih rok ikona, od Toma Waitsa i Boba Dylana, preko T-Bone Burnetta, Petera Casea, Roya Orbisona, Willie DeVilla, do Neil Younga i Paula Simona. Gitarista multi-instrumentalista velikog talenta i još većeg srca. Mnogi od nas su imali sreće da se u to uvere na sjajnom koncertu Los Lobosa u Domu sindikata pre nekoliko godina. Čovek je svoje srce ostavio na bini. Pored Hidalgoa, tu je Mato Nanji iz benda Indigenous iz Južne Dakote oformljenog u indijanskom rezervatu Yankton. U pitanju je gitarista sofisticiranog bluzerskog osećaja, kod kojeg je primetan uticaj Stevie Ray Vaughan škole. Treća lobanja pripada južnjaku Lutheru Dickinsonu (North Mississippi Allstars, Black Crowes), rođenom bratu Codya, sinu pokojnog Jima, koji je zanat izučio sedeći u studiju svog oca uz R.L Burnsidea, Ry Coodera, Boba Dylana, Alexa Chiltona, Tav Falca, Mojo Nixona, Green On Red. U svakom slučaju, jedan od najinteligentnijih revizionista southern rocka i bluza uopšte. 

Album “3 Skulls And The Truth” (2012) je pored solidno ispeglane produkcije, ipak jedna anti-trendovska ploča, što je njen najveći kvalitet. Kroz 12 rhythm and blues pesama slavi se tradicija i ukorenjenost zvuka od kojeg je kasnije nastalo sve ono što u popularnoj muzici najviše vredi. Bio bi greh propustiti još jedan “on the road” trip i ne provozati se sa lobanjama do srca Amerikane gde možda otkrijete istinu. Pitanje je šta je Robert Johnson zaista radio na onom raskršću. 

недеља, 7. октобар 2012.

четвртак, 4. октобар 2012.

Fani i Aleksandar - Ingmar Bergman (1982)


Nije lako pisati o filmovima Ingmara Bergmana. Čovek je za sobom ostavio neprocenjive bisere sedme umetnosti, o kojima su odavno napisani brojni pametni eseji, tako da bi svaki pokušaj otkrivanja nečeg novog u poetici ovog autora verovatno bio besmislen, kao što bi pokušaj omalovažavanja i rušenja njegovog dela predstavljao nadobudnu i pretencioznu blasfemiju sitnih duša. Neki su to pokušavali dok je bio živ, ali su zbog Bergmanove nezgodne naravi i spremnosti na fizički obračun, često dobijali batine i morali da ga zaobilaze u širokom luku. Zanimljiv čovek taj Bergman. Rekoše mi prijatelji da se obavezno dohvatim njegove autobiografske trilogije koju je kod nas objavila Geopoetika (Razgovori u četiri oka, Najbolje namere i Rođeni u nedelju). Kažu da je to najbolji način da se iz prve ruke upoznamo sa jednim od najvećih intelektualnih imena skandinavskog sveta i evropske kulture dvadesetog veka. 



 „Fani i Aleksandar“ (1982) je poslednji Bergmanov bioskopski film. Posle toga je snimao samo za televiziju. Zbog toga ga možemo smatrati i testamentarnim filmom, poput Hjustonovog klasika „Mrtvi“, jer je autor kao stari mudrac bacio svetlo na frustracije iz detinjstva i na jedan sveobuhvatan način dotakao se svih tema i opsesija koje je provlačio kroz svoje prethodne filmove - pitanje Boga, smrti i seksualnosti. Dakle, u pitanju je jedna lična, autobiografska i rekapitulirajuća priča, o bratu i sestri koji rano ostaju bez oca (glumca i pozorišnog reditelja) i iz jedne brojne, vesele i ekscentrične porodice, prelaze u dom luteranskog biskupa za kojeg se njihova majka preudala. Zbog religioznog mraka kojim je bio ispunjen novi dom, verske zatucanosti i sadističkih nastupa očuha, deca ubrzo postaju nesrećna. U filmu se dramatizuju nastali porodični konflikti, a prvenstveno opisuje stanje dečije duševne ranjivosti i njena bespomoćnost pred besmislenim i okrutnim svetom ljudi koji žive po krutim pravilima. Deca svoje utočište nalaze kod bakinog ljubavnika Isaka, jevrejskog trgovca, gde se upoznaju sa misticizmom judaizma i otkrivaju jedan drugačiji i maštovitiji svet lutkarskog zanata u kojem se krije Išmael i u kojem je Bog samo velika lutka na koncu. 


„Fani i Aleksandar“ je veliki, uzbudljiv i ambiciozan film, u kojem ima dosta višeslojnih likova od kojih bi svako mogao biti glavni protagonista u nekoj drugoj/svojoj priči. Kod starog majstora Bergmana sve funkcioniše besprekorno. Glumačke bravure dece, Pernile Alvin i Bertil Guvea su genijalne, ali isto tako, za njima ni malo ne zaostaju ingeniozni Erland Jozefson u ulozi Isaka i Jarl Kule kao stric Gustav. Grupne scene svedoče da je Bergman zapravo vešt pastir koji je zanat izučio radeći u pozorištu i to umeće rada sa glumcima uspešno preneo na film. Svako ko želi da se na bilo koji način bavi bilo kakvom umetnošču, mora da se upozna sa ovim autorom. Njegovo delo spada u ona dela koja menjaju čoveka. U svakom slučaju, nikoga do sada nije ostavio ravnodušnim. 

среда, 3. октобар 2012.

Mudraci sa Akropolja


Njih dvojica kulerski džemuju pod budnim okom Atine, Afrodite, Zevsa i Posejdona. Čaroban trenutak iz 1989.godine. Idolopoklonici politeističke orijentacije bi rekli da se bogovi obično nađu uvek tamo odakle je sve poteklo. Mislim da njih dvojica nikada nisu želeli da ih drže za bogove, ali za pesnike, pa i mudrace, sigurno jesu. Ovom prilikom ih dekretom ezoterijskog bratstva Jorgoslovaca inaugurišem među ostale mudrace - Tales, Pitak, Bijant, Solon, Kleobul, Hilon, Periandar, Mison, Orfej, Pamfil, Anaksagora, Dilan i Morison. 

субота, 22. септембар 2012.

Garinča




Od svih ljudi koje znam, a koji su bili dobri prema meni, Dilkan je bio najbolji. On me je pokupio iz Doma kada sam imao šest godina. Vratio se tada iz Austrije gde je popravljao bandere. Kaže mi da nema ništa lepše od tog Beča, a ja mu verujem da je tako. Zna Dilkan to. Taj ne laže. Ja sam ponekad veliki lažov. Jezivo nešto. Ona Radmila, što se njuška sa Dilkanom, ume često da me pita gde sam to bio. Ja joj kažem da sam nosio čika Dućino odelo na hemijsko čišćenje, pa me posle njegova žena Draginja ostavila na ručku. I u majku se zakunem. Ona poveruje. A ja bio sve vreme na gradskoj pijaci i zajebavao se sa Riškom. Posle smo kod Željka koradžije jeli suve kore za pitu. Nisam video ni Duću, ni Draginju. Slagao sam...jesam. Dilkan mi kaže da nema smisla što toliko lažem.

„A šta da se radi“, kažem ja Dilkanu, „ne lažem ja mnogo, nego ti meni malo veruješ“.

Ima jedna Jadranka što radi u kafiću kod Borine kuće. Preko dana taj kafić čisti Radmila, a ja joj se prišljamčim kako bih mogao da gledam na televizoru spotove koje Jadranka pušta preko video rikordera. Kaže da ga je dobila od Deje iz Nemačke sa nekoliko video kaseta. To je neko novo čudo tehnike. Svaki Nemac ima u kući video rikorder. „Ja nemam ni televizor“, kažem Jadranki, „ali Dilkan je obećao da će ga kupiti kada se Koreja, njegov mlađi brat, vrati iz Strumice gde služi armiju. Nego, sve ovo vam pričam samo zbog jedne jedine stvari. Ljudi moji, što ja volim kad mi Jadranka pusti onog malog crnca što liči na Kikinog sina Mitu. Taj mali ume da igra i peva bolje nego bilo ko. Bolji je čak i od Tureta. A ono odelce mu baš lepo stoji. Onako, ljudski. Sve sebe zamišljam u njemu i srce mi onda puno. Ima čak i prsten, a kragna kao sunce. Ispred sede devojčice i gledaju ga....onako, lepo. Ih kakav je dobar taj mali crnac, ma pljunuti Mita Kikin. I uvek kada krene ta muzika i sam počnem da igram. Jadranki se to sviđa. Dobijem i jednu Koktu gratis. Šteta što nema onih devojčica iz Limenke da me vide. Da pričaju posle u školi kako je Garinča pravi car.



четвртак, 20. септембар 2012.

Corin Tucker Band - Killing My Blues (2012)


Kada sam krajem devedesetih negde pročitao da je Corin Tucker na koncertu njenog tadašnjeg benda Sleater Kinney, nekom tipu koji joj je dobacivao, stalkom od mikrofona razbila glavu, shvatio sam da je u pitanju autentična riot grrrl čija uverenja izgleda nisu bila samo puki marketing. Doduše, više mi se tada dopadala njena saputnica Carrie Brownstein, pogotovu njeno držanje i kretanje na sceni, energičnost i pankerska harizma, ali bio sam svestan da je ipak Corin bila glavni autor i stožer tog sjajnog benda čiju je veličinu u to vreme prepoznao i veliki guru rock kritike Grail Marcus. Radikalne feministkinje sa distorziranim gitarama slavile su svoju malu revoluciju koja je po mišljenju nekih pametnih glava predstavljala odgovor na grunge mačizam koji je u to vreme bio propratni soundtrack odrastanja moje generacije. Koliko sam upućen Sleater Kinney više ne postoje. Iza njih je ostalo nekoliko odličnih albuma i pregršt pesama kojima ću se često vraćati. Možda se nekada ponovo okupe, ali o tome ćemo tada pričati. 


Sada je tu Corin Tucker Band i izdali su novi album “Killing My Blues” koji je više nego dobar. U međuvremenu je Corin postala zrela žena koja život posmatra iz malo drugačije perspektive, ali je feministički koren sa nostalgičnim sentimentom i dalje prisutan - "What's up, y'all?/I thought we had a plan," (pesma "Groundhog Day"). Članovi benda su Sara Lund na bubnjevima iz grupe Unwound, basista Seth Lorinezi iz benda Golden Bears, i Mike Clark gitarista i klavijaturista benda “Stephen Malkmus and Jicks”. Na momente vam se čini da je u pitanju skupina pretenciozne indie aristokratije koja je rokenrolu donela koliko dobrog, toliko i lošeg, ali već posle druge pesme kada dođete do napeva “Neskowin” počinjete da verujete u ovu indie-postpunk molitvu od 12 nepretencioznih pesama. Izdvojio bih posebno pesme “Constance” i “Summer Jams”, kao i stvar “Joey” koja je posvećene pokojnom pevaču Ramonesa. 
U svakom slučaju album “Killing My Blues” je jedna solidna rokenrol kreacija koja spada u zanimljivija ovogodišnja izdanja. Oni koji budu tražili ono što su dobijali od Sleater Kinney neće biti zadovoljni. Oni koji nisu preterano veliki kenjci možda nađu u ovoj ploči i nešto više. Zavisi od afiniteta, a bogami i od senzibiliteta. 

уторак, 11. септембар 2012.

Lawless / Soundtrack


Lawless je novi film Johna Hillcoata koji je pre nekoliko godina po scenariju Nicka Cavea snimio poetski bodlerovski vestern "The Proposition". Ovde su se ponovo susrele te dve energije i videćemo šta je od filma na kraju ispalo. Trejler i ekipa obećavaju.

Ono što je vredno hvale i o čemu se odmah mogu izjasniti je istoimeni soundtrack koji su osmislili Nick Cave i Warren Ellis. Njih dvojica su sebi dali ime Bootleggers, okupili oko sebe neka od najznačajnija imena rokenrola, kantrija, blugrasa, i kroz nekoliko vrhunskih obrada dotakli mračnu stranu amerikane iz vremena prohibicije. Album otvara obrada Link Wraya "Fire and Brimstone" koju izvodi fantastični Mark Lanegan, potom sledi blugras legenda Ralph Stanley koji a capella izvodi obradu "Sure 'Nuff Yes I Do" Captain Beefhearta. Istu stvar će otpevati i Lanegan u svom maniru. Takođe je obrada pesme "White Light/White Heat" grupe Velvet Underground poverena Laneganu i Stanleyu i obe verzije zvuče moćno. Četiri pesme sa Bootleggersima izvodi Emmylou Harris, prva dama country - americane,  koja svojim anđeoskim glasom celoj priči daje smisao koji ćemo verovatno prepoznati tokom filma. Ploču zatvara odmetnik Willie Nelson pesmom "Midnight Run". Ništa vam drugo ne preostaje, nego da požurite do najbližeg izvora vašeg muzičkog kolekcionarstva i proverite sve što sam vam rekao. Posle toga slobodno zapevajte:

Well I was born in the desert came on up from New Orleans
Came up on a tornado sunlight in the sky
I went around all day with the moon sticking in my eye ...