недеља, 9. септембар 2012.

Siđi do reke



Da se izjasnim odmah na početku, ovo je samo jedno subjektivno gledište napisano u svrhu lične terapije.  Moram priznati da postoji nekoliko stvari koje me u našem gradu užasavaju. Pored šoping molova koje sam ranije pominjao, druga stvar koja je kod mene izazvala revolt praćen gađenjem je agresivna kampanja kojom nas godinama pozivaju na reke i cela ta priča o Beogradu na rekama, sa splavovima i najlepšim devojkama. To mi pomalo zvuči kao neka vrsta tajlandskog turizma na srpski način. Ispada da su cice na splavovima lak plen za strane turiste i da se cela priča o rekama zapravo završava na onom užasu od Zemunskog keja (oprostiće mi Zemunci), ili na onom užasu od keja u blokovima (oprostiće mi ekipa iz blokova), ili blejalištu Ade Ciganlije sa podružnicama 25.maj i Ada Huja (za ovo ne mora niko da mi prašta).
Jutros nas je neki đavo naterao da se uputimo prema Zemunskom keju. Ono kao, lepo vreme, kafa pored reke, šetnja, nasmejani ljudi, radostan dan. Pomislio sam, hajde da probam još jednom. Možda neće biti tako strašno kao pre dve godine kada sam poslednji put bio tamo. Seo sam u auto, upalio belu strelu, sipao malo čorbe i prešao most. Čim sam kročio na kej, osetio sam nelagodu prisustva velikog broja ljudi koji preko nedelje krvare gaće u nekim firmama zarađujući ili ne zarađujući nekakvu lovu. Ovi što zarađuju, šuljevi im proradili od stresa, a ovi što ne zarađuju, šuljevi im proradili od sekiracije. U svakom slučaju, ovi prvi sa ženama namazanim prepodnevnom šminkom i sajber baby kolicima sede po boljim kafeima i splavovima cevčeći svoj espreso uz somersby ili kokišku, dok sirotinja sedi po klupama, cevčeći sokove i pivo kupljeno na trafici, deca im ližu čoko-moko ili rumenka. Svima se pogled gubi u daljini. Nažalost, ništa od onoga što je David Albahari nekada pisao u svojim pričama. Biće da ni on više ne odlazi na kej. Nisam video nikakve alase, niti sam video neku običnu kafanicu u kojoj su raspalili kotlić za riblju čorbu. Imam utisak da su oni starozavetni alasi popizdeli od ovog skorojevićkog ambijenta i pobegli malo dalje. Možda do Belegiša. Često se pitam šta bi na sve ovo rekao pokojni glumac Pavle Vujisić koji je čitav svoj život od ljudi bežao na reku. Reka je nekada bila utočište ljudima koji su voleli slobodu i mir, a danas je pretvorena u poseljačenu turističku atrakciju gde u večernim šetnjama možete čuti Acu Lukasa, Željka Joksimovića, ili one opskurne likove iz devedesetih sa sintisajzerima i ritam mašinom (one man bend) što ciguljaju hrvatsko-bosansko-srpski folk pop za maloumni plebs. Doduše, postoji i par mesta gde se može čuti dobra muzika, ali to nije suština cele priče. Suština je da ja više ne volim da silazim na reke i boli me uvo šta će se tamo dešavati ubuduće. Od sada idem tamo samo kad me pozovu na neki rođendan i kada budem vozio bicikl, ili ako se skupi neka grupa prosvećenih eko anarhista da im dam podršku. I da... više neću pričati o tome i neću hejtovati. Mislim da je spot u kojem su odavno izlapeli Tropikalista i onaj nesretni Direktor Operacije trijumf, potvrdili dijagnozu koja je ovim tekstom konstatovana. Izlišno je bilo šta dalje komentarisati jer je transfer neprijatnosti ubitačan. Recite da nisam u pravu.


субота, 8. септембар 2012.

Robert Crumb u Beogradu


Sinoć sam skoknuo do SKC-a da se poklonim velikom Robertu Crumbu koji je ovih dana gost našeg grada na Međunarodnom salonu stripa. Pored njega, videh mu suprugu Aline Kominsky Crumb i Gilberta Sheltona. Crumb je i dalje dobrodržeći matorac kojem mozak i dalje besprekorno radi. Prevalio je preko svog habitusa svakakve nedaće, od cenzure makartizma, preko hipi revolucije i LSD ludila, do imanja i nemanja. Sretao se i sarađivao u svom životu sa nekim od najznačajnijih ličnosti pop mitologije (Janis Joplin, Jim Morrison, Charles Bukowski, Philip K. Dick, Terry Gilliam). Ostavio je veliki trag u pop kulturi, neizmerno uticavši na razvoj mnogih umetnika iz sveta stripa, filma, rokenrola i književnosti.


Usput sam kupio i Crumbovu “Veliku knjigu” ali nisam uspeo da dobijem potpis zbog gužve koju su napravili stripofili ziloti koji su svi do jednog nešto što ovaj grad čini velikim gradom. Uspeo sam samo da napravim gornju fotku Roberta Crumba i Dušana Makavejeva. Nije profi, ali je OK. Inače, naš drugar Marko Nikolić je na Popboksu napravio odličan intervju sa Crumbom http://www.popboks.com/tekst.php?ID=9094 pa izvolite ga pročitati. 


четвртак, 6. септембар 2012.

Young Adult - Jason Reitman (2011)

Četvrti film Jasona Reitmana (Juno, Up in the Air, Thank You for Smoking) je delo koje fascinira koherentnošću isto koliko i lakoćom, izvanredno profiliranim karakterima, kao i prefinjenom razradom priče. U poplavi holivudskih filmova sličnog žanra (komedija/melodrama) autori se trude da stvore likove koje će publika voleti, dok Reitman jeretički okreće ćunak, time što stvara Mavis Gary (Charlize Theron) jedan od najiritantnijih filmskih likova koje sam imao prilike da vidim, a čiji karakter sadrži sve ono što su u sebi baštinile kučke čirlidersice i kraljice maturskih večeri. Mavis je zapravo postmoderna replika nastala ukrštanjem Skarlet O Hare i Cruelle de Vil. Međutim, lepota i seksipil kojim Charlize Theron zrači, kao i njena fantastična gluma, ostaviće vas sve vreme kraj vašeg monitora ili tv ekrana uz ovaj mali, pomalo pretenciozan, ali ipak zanimljiv film, koji bi po mišljenju mnogih iz mog okruženja mnogo bolje funkcionisao kao knjiga.

 
Mavis Gary je emancipovana devojka iz Mineapolisa koja se bavi pisanjem tinejdžerske young adult literature, odnosno serijala koji je veoma popularan među klinicma koji su na samom pragu puberteta. S obzirom da joj život nije krenuo u smeru kojim je želela, Mavis se odaje alkoholu, kako bi ublažila bolne simptome krize identiteta. Jednog jutra saznaje da je njen bivši momak Buddy, velika ljubav iz gimnazijskih dana, dobio ćerku. Mavis usled narcističkog napada, izazvanog emotivnom nezrelošću, kreće u svoj rodni gradić kako bi pokušala ponovo da osvoji Buddya, znajući da je srećno oženjen čovek. Njen dolazak u rodni grad, hejt prema korenima, nadmenost koja krije samoprezir i razočaranje, ukazuje da je Mavis previše sjebana osoba da bi ste sa njom bilo šta petljali, ali ipak će se neki upecati. Tada shvatite da je priča gorka i da je kao takva samo spakovana u oblandu komedije/melodrame. Scenarista Diablo Cody je bio nežniji dok je pisao Juno. Ovde je bio nemilosrdniji.
 
Buddya tumači Patrick Wilson, njegovu suprugu sjajna Elizabeth Reaser, dok je dobar deo filma na svojim plećima izneo lik Matta Freehaufa kojeg je maestralno odigrao komičar Patton Oswalt, koji me je jednim delom kupio i majicom grupe Pixies koju je neko vreme nosio tokom filma (slažem se-infantilan razlog). Sporeći se oko samog kraja i prisustva/odsustva katarze, zaključili smo da je film ok i da ga je trebalo odgledati. O da, svakako.

субота, 1. септембар 2012.

KOREKCIJE - Džonatan Frenzen




Postoje neki pisci i neke knjige koje zbog svog obima i kompleksnosti verovatno nikada ne bih uspeo da pročitam u toku radne godine. Takvim delima obično pružim šansu kada sam izmešten iz svoje prirodne sredine, udaljen od običnog života i nasrtljivosti beogradske svakodnevnice. Odabravši jonsku obalu, tamo gde miriše Mediteran i gde more ljubi nebo, sa sobom sam poneo naširoko hvaljenog Džonatana Frenzena i njegov pozamašni roman „Korekcije“ koji je 2001. godine u Americi dobio nagradu kritike za najbolji roman godine. To što je dobio nagradu nije bilo presudno za moj odabir, jer opšte je poznato da su sva vrednovanja relativna i autoritet nagrade me ne može toliko naložiti da uzmem neku knjigu u ruke. Moglo je nekada, dok sam bio mladunac, sada više verujem pojedinim prijateljima nego najcenjenijim predstavnicima nekog žirija iz bilo kog umetničkog esnafa.


 Džonatan Frenzen je opravdao sve preporuke, a bogami i nagrade. „Korekcije“ su jedan ozbiljan, slojevit, zahtevan i emotivan porodični roman koji služi na čast savremenoj svetskoj književnosti. Frenzen je iskoristio tradiciju koju su svojim delima postavili Flober, Man i Tolstoj, ali je isto tako vidljiv i uticaj filmova, televizije i interneta. U pitanju je saga o porodici Lambert, nekada tipično američkoj (danas i šire), ukalupljenoj u model porodice koja idealizuje American Dream ideologiju. Međutim, iza našminkane slike skrivene su mračne tajne, nedostaci i brojne frustracije koje i ovu porodicu čine nesrećnom na svoj način kako je to nekada definisao Grof Tolstoj. U pitanju je priča koja pokriva određeno vreme održavajući svoj vanvremenski značaj. Alfred Lambert je penzionisani inženjer Midlend Pacifik železnice, kojeg je polako krenuo da savladava Alchajmer. Inače Alfred je reprezentativni primerak američkog patrijarhalnog oca sa Srednjeg zapada. U mladosti je verovatno bio najpribližniji liku oca kojeg je tumačio Bred Pit u Malikovom filmu „Drvo života“. Njegova supruga Inid je pripadnica frustriranog matrijarhata i još jedan šraf u sistemu malograđanskog pogleda na svet u kojem je forma bitnija od suštine. Inid po svaku cenu želi da proslavi poslednji Božić sa celom porodicom u toplom domu sa poklonima, ali će se tokom odvijanja radnje nametnuti pitanje koliko je taj dom zapravo bio topao i koliko su sva prećutkivanja poremetila odnose u ovoj porodici. Lambertovi imaju troje dece; Gerija, Čipa i Deniz. Geri je finansijski uspešan bankar koji je nastavio da živi po modelu svojih roditelja, ali je vremenom postao manično depresivna osoba sa zajebanom ženom i troje dece navučenih na savremenu tehnologiju. Čip je intelektualac, profesor književnosti na koledžu, koji sve vreme pokušava da napiše scenario za film. Život mu kreće u pogrešnom smeru pošto gubi posao na koledžu zbog ljubavne afere sa mladom studentkinjom, posle čega uleće u sumnjiv posao sa litvanskim biznismenom i političarom. Deniz je arhitekta koja je postala uspešni menadžer ekskluzivnog restorana u Filadelfiji za američki džet-set. Kriza polnog identiteta je odvodi u krevet kako svog poslovnog partnera, tako i njegove supruge. Inače (jedna mala digresija) dok sam čitao knjigu kao lik Deniz mi se sve vreme nametala Šarliz Teron u najboljem izdanju. 
Kako će Lambertovi proslaviti Božić i kako će se cela priča završiti ostaje vam da sami proverite. Frenzen je uz Ostera, Pinčona i Delila zaista najveći živi američki klasik.

среда, 29. август 2012.

8½ - Federiko Felini (1963)



Danas, kada evropski film u pravom smislu te reči više ne postoji, stiče se utisak da su klasici poput Felinijevog „Osam i po“ još više dobili na vrednosti. Ovakve i slične hipoteze, mogle bi u budućnosti inicirati pripremu terena za jedan kvalitetan dijalog u kojem bi se od strane stručne i nekorumpirane umetničke elite došlo do odgovora na pitanje dokle je stigao i kuda ide savremeni evropski film, a samim tim i srpski film. Imajući u vidu lokalno prepucavanje dvojice politički korektnih filmskih reditelja koji su uvek bili daleko od ozbiljnog autorstva, sa žaljenjem konstatujem da stečajni postupak nad kulturom u Srbiji još uvek nije okončan i još uvek se nalazimo u blatu primitivizma i bunila krize identiteta. No to je neka druga priča kojom će se možda baviti pozvaniji ljudi. Mi ćemo se danas prisetiti najcenjenijeg filma Federika Felinija koji je ostavio veliki trag u kinematografiji i uticao na brojne filmske autore. Kako na Skorsezea, Alena i Altmana, tako na Tornatorea i Sokurova, pa i Kusturicu. Sam početak filma ukazuje da je u pitanju klasik koji je svoj uticaj proširio i na pop kulturu. Džejk Skot je inspiraciju za čuveni spot Everybody Hurts grupe R.E.M. našao u uvodnoj sceni ovog filma. 



“Osam i po” je priča o reditelju Gvidu (Marčelo Mastrojani) koji treba da otpočne snimanje filma, ali ima kreativnu blokadu i počinje da preispituje sebe, svoj život i žene koje voli.  Mnogi se slažu da je u pitanju autobiografska priča jer je Felini bio poznat kao čovek sklon depresiji i čestim stvaralačkim krizama. Film obrađuje portret čoveka koji očajnički pokušava da spoji telesnu i duhovnu stranu svoje prirode, ljubavnicu i suprugu, komercijalno i umetničko. S vremena na vreme u toku dnevnih snoviđenja pohodi ga žena-san koja je ujedno autorova muza, zavodljiva i nasmejana Klaudija (Klaudija Kardinale). Njena neuhvatljivost kod Gvida rađa još veće očajanje. 


 Što se tiče same dramaturgije, tema je obrađena bez posebnog zapleta i raspleta, bez linearne dramaturške strukture što je mnoge ljubitelje jasno definisanih dramaturških pravila odbilo od ovog dela. Radnja ne napreduje akcijom glavnog junaka, već je sve podređeno kontemplaciji. Kriza i ličnost glavnog junaka opisuju se asocijativnim putem, snovima, željama. Snoliki povratak u detinjstvo, frustracije iz katoličke škole, emotivne ucene roditelja, miris žena, čine ovo delo metafilmom kojim su se ozbiljno bavili i intelektualci iz oblasti psihologije.



Svaki kadar u filmu je pažljivo osmišljen i doveden do samog savršenstva. Ceo vizuelni ugođaj upotpunjuje muzika koju je komponovao Nino Rota uz dodatak Rosinija, Čajkovskog i Vagnera. Fenomenalni Marčelo Mastrojani, Felinijev alter-ego, kao i prelepa Anuk Eme, svojim stajlingom razotkrivaju eklektičnost, odnosno neoriginalnost današnje hipsterske mode koja je svoju inspiraciju jednim delom ponašla u izgledu velikih filmskih zvezda iz Felinijevih i Antonionijevih klasika iz šezdesetih.
Ovakvi filmovi me s vremena na vreme podsete kako izgleda pravo umetničko delo. Iz perspektive današnje ponude lažnih evropskih šok proizvoda koji se prave pod pokroviteljstvom raznoraznih fondova, “Osam i po” izgleda kao spomenik i svedočanstvo o vremenu kada je umetnost još uvek bila živa i slobodna.