Da se izjasnim odmah na početku, ovo je samo
jedno subjektivno gledište napisano u svrhu lične terapije. Moram priznati da postoji nekoliko stvari koje
me u našem gradu užasavaju. Pored šoping molova koje sam ranije pominjao, druga
stvar koja je kod mene izazvala revolt praćen gađenjem je agresivna kampanja
kojom nas godinama pozivaju na reke i cela ta priča o Beogradu na rekama, sa
splavovima i najlepšim devojkama. To mi pomalo zvuči kao neka vrsta tajlandskog
turizma na srpski način. Ispada da su cice na splavovima lak plen za strane turiste
i da se cela priča o rekama zapravo završava na onom užasu od Zemunskog keja
(oprostiće mi Zemunci), ili na onom užasu od keja u blokovima (oprostiće mi
ekipa iz blokova), ili blejalištu Ade Ciganlije sa podružnicama 25.maj i Ada Huja (za ovo ne mora niko da mi prašta).
Jutros nas je neki đavo naterao da se uputimo
prema Zemunskom keju. Ono kao, lepo vreme, kafa pored reke, šetnja, nasmejani
ljudi, radostan dan. Pomislio sam, hajde da probam još jednom. Možda neće biti
tako strašno kao pre dve godine kada sam poslednji put bio tamo. Seo sam u
auto, upalio belu strelu, sipao malo čorbe i prešao most. Čim sam kročio na kej,
osetio sam nelagodu prisustva velikog broja ljudi koji preko nedelje krvare
gaće u nekim firmama zarađujući ili ne zarađujući nekakvu lovu. Ovi što
zarađuju, šuljevi im proradili od stresa, a ovi što ne zarađuju, šuljevi im
proradili od sekiracije. U svakom slučaju, ovi prvi sa ženama namazanim
prepodnevnom šminkom i sajber baby kolicima sede po boljim kafeima i splavovima
cevčeći svoj espreso uz somersby ili kokišku, dok sirotinja sedi po klupama,
cevčeći sokove i pivo kupljeno na trafici, deca im ližu čoko-moko ili rumenka.
Svima se pogled gubi u daljini. Nažalost, ništa od onoga što je David Albahari
nekada pisao u svojim pričama. Biće da ni on više ne odlazi na kej. Nisam video
nikakve alase, niti sam video neku običnu kafanicu u kojoj su raspalili kotlić
za riblju čorbu. Imam utisak da su oni starozavetni alasi popizdeli od ovog
skorojevićkog ambijenta i pobegli malo dalje. Možda do Belegiša. Često se pitam
šta bi na sve ovo rekao pokojni glumac Pavle Vujisić koji je čitav svoj život
od ljudi bežao na reku. Reka je nekada bila utočište ljudima koji su voleli
slobodu i mir, a danas je pretvorena u poseljačenu turističku atrakciju gde u
večernim šetnjama možete čuti Acu Lukasa, Željka Joksimovića, ili one opskurne
likove iz devedesetih sa sintisajzerima i ritam mašinom (one man bend) što
ciguljaju hrvatsko-bosansko-srpski folk pop za maloumni plebs. Doduše, postoji i par
mesta gde se može čuti dobra muzika, ali to nije suština cele priče. Suština je
da ja više ne volim da silazim na reke i boli me uvo šta će se tamo dešavati
ubuduće. Od sada idem tamo samo kad me pozovu na neki rođendan i kada budem
vozio bicikl, ili ako se skupi neka grupa prosvećenih eko anarhista da im dam podršku. I da... više neću pričati o tome i neću hejtovati. Mislim da je
spot u kojem su odavno izlapeli Tropikalista i onaj nesretni Direktor Operacije
trijumf, potvrdili dijagnozu koja je ovim tekstom konstatovana. Izlišno je bilo šta dalje komentarisati jer je transfer neprijatnosti ubitačan. Recite da nisam u pravu.












