недеља, 8. новембар 2015.

FIL(M)OVANJE 17



TEORIJA OPSKURNOSTI: FILM O GRUPI THE RESIDENTS -  režija: Don Hardi Jr. (SAD, Austrija,Nemačka, Holandija) 2015



Posle beogradskih koncerata The Residents iz 2003. i 2008. godine, uspeo sam da se bliže upoznam sa muzikom ove velike i značajne grupe. Izbor gledanja ovog filma na ovogodišnjem festivalu Slobodna zona nije se dovodio u pitanje, jer mi je ta avangardna skupina i posle njihovih koncerata ostala velika tajna. Zbog toga im se nisam ponovo vraćao. Jedan od učesnika u ovom sjajnom filmu je zaključio da: “The Residents ne možeš da slušaš dok pereš sudove ili voziš auto, oni zahtevaju pažnju.” I to je apsolutno tačno, jer oni nisu samo muzika, oni su koncept, performans, lo-fi dadaizam, pank pre panka, novi talas pre novog talasa, post-rok pre post-roka. Oni su nešto najavangardnije i najuvrnutije što je iznedrila pop kultura. Pored Pere Ubu i Red Krayola, najbolji učenici velikog Captain Beefhearta.


Režiser i autor ovog filma je Don Hardi Jr., inače jedan od osnivača producentske kuće KTF Films, sa sedištem u San Francisku, koji je u filmskom svetu već poznat kao jedan od značajnijih autora dokumentarnih filmova. Priča prati četrdesetogodišnju karijeru benda, od Šreveporta (Luizijana), preko San Franciska sedamdesetih, pa do današnjih dana. Kroz razgovore sa članovima The Cryptic Corporation, koji su bili njihovi glasnogovornici i menadžeri, preko muzičara iz grupa Primus, Devo, Ween, Talking Heads, do kustosa Muzeja moderne umetnosti u Njujorku (MoMA) saznaćete sve o fami njihovog skrivanja, autsajderskom oreolu, i teoriji opskurnosti po kojoj se najčistija umetnost stvara bez ikakvog predumišljaja ili povratne reakcije sa publikom.
Ovo je jedan od najzanimljivijih dokumentarnih filmova iz oblasti pop kulture snimljenih u poslednjih dvadesetak godina.

Ocena: (****) 4


***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa




DUGME OD SEDEFA– režija: Patrisio Guzman (Čile, Francuska, Španija) 2015



Pored brojnih pohvala upućenih na račun ovog filma, očekivao sam da ću videti neki zaista vanserijski film, ali izašao sam iz sale prilično ravnodušan.
U pitanju je dokumentarni film, politički angažovanog autora. Patrisio Guzman je jedan od ljudi koji su preživeli Pinočeovu diktaturu i koji su za vreme njegove dvadesetogodišnje vladavine bili ućutkani, te stoga je razumljivo da se Guzmanova poetika zasniva na preispitivanju strahota kroz koje je prošlo društvo kojem pripada, pod tiranijom tadašnjih vlasti. Međutim, problem je u tome što je u ovom filmu autor nabacio nekoliko tema, a nijednu od njih nije zaokružio. Guzman je želeo da se u 82 minuta pozabavi lepotama Patagonije, domorodačkim stanovništvom i njihovim istrebljenjem od strane kolonizatora, kao i brutalnošću Pinočeovog režima. Zatim je pokušao da sve to uveže i da malo filozofira ne temu kosmosa, prirode, ovoga-onoga, ali pokušaj je ispao jalov. Ruku na srce, lepote Patagonije su vizuelno savršene i sve je to lepo snimljeno kao za neki dokumentarac Nacionalne Geografije, ali ono što smeta je pretencioznost. Taj deo filma je sračunat i narcisoidan, i kada se obrati pažnja na muziku koja prati taj deo, stiče se utisak da se autor više divio sebi, nego Patagoniji. Osim toga ni pričama vezanim za domorodačko stanovništvo, a ni pričama o žrtvama Pinočeovog režima, autor ne uspeva da probudi ozbiljnu empatiju kod gledaoca. To je ono što mi je najviše zasmetalo u ovom filmu. Guzman je možda želeo da ovim filmom stane odmah kraj Vendersovog remek-dela So zemlje, ali gospodin Vim je svima sa sličnim pretenzijama zadao pretežak domaći zadatak.

 Ocena: (**) 2



GOLGOTA (Calvary) – režija: Džon Majkl MekDonah (Irska) 2014



Ocu Džejmsu, katoličkom svešteniku u maloj irskoj varoši, jednog nedeljnog jutra ispovedio se čovek koji se predstavio kao žrtva crkvene pedofilije. Kako je njegov silovatelj odavno mrtav, nepoznati čovek je preneo ocu Džejmsu da će pravda biti zadovoljena samo ako glavom plati neki dobar sveštenik. S obzirom da je otac Džejms dobar sveštenik, nepoznati čovek mu ostavlja još sedam dana života i poručuje mu da će sledeće nedelje doći po njega. Za tih preostalih sedam dana, otac Džejms sređuje stvari po svojoj parohoji, izglađuje odnos sa depresivnom ćerkom, razgovara sa uvrnutim, moralno i duhovno osakaćenim sugrađanima. 


Film Golgota je jedan ozbiljan film, inteligentnog scenarija, razrađenih likova, obojen notom crnog humora, koji za razliku od mnogih artističkih drama novije produkcije ima smisla.  Priča kroz koju se provlače suštinska pitanja opstanka hrišćanske civilizacije i njenog umora, moralnog pada čoveka, smisla žrtvovanja. Autor je svestan da je do takvog stanja stvari, jednim delom došlo zbog krivice same crkve, koja je merkantilizovala hrišćanstvo i unizila ga brojnim pedofilskim skandalima, a drugim delom zbog trenutne pobede ateističkog koncepta sveta. Zato je Golgota film u kojem podjednako mogu uživati, kako vernici, tako agnostici i ateisti. Baš kao i u remek-delu Robera Bresona Dnevnik seoskog sveštenika kojem se ovaj film na neki način klanja.
Film je autorsko delo Džona Majkla MekDonaha, rođenog brata scenariste Martina MekDonaha poznatog po sjajnom filmu In Bruges. Glavna uloga je poverena Brendanu Glisonu, koji je glumački toliko jak i uverljiv, da ga posle ove uloge bez ikakvog dvoumljenja stavljam u istu ravan sa  Oliverom Ridom, Ričardom Bartonom, Stivenom Frajom ili bilo kojim drugim velikanom glume anglosaksonske i keltske pozornice. Pored Glisona, sjajne uloge su odigrali Kris O'Daud, Keli Reili i Eidan Gilen.


Ocena: (*****) 5



четвртак, 15. октобар 2015.

FIL(M)OVANJE 16



THE WRECKING CREW – režija: Deni Tedesko (SAD) 2015


U pitanju je jedan od rokumentaraca koji govori o studijskim sešn muzičarima iz grupe The Wrecking Crew. Kod običnog konzumenta pop muzike u prvom planu su uvek glavne zvezde, i obično niko od njih ne obraća pažnju na muzičare koji su, kao izvođači radova, sa tim velikim imenima poput Frenka Sinatre, Brajana Vilsona ili sastava The Birds stvorili jednu vrhunsku ploču ili pesmu. Istorija popularne muzike je bogata biografijama ljudi koji su stvarali zajedno sa velikim zvezdama, ali prema prirodi posla dobili su priznanje samo u vidu zarađene plate i sitno ispisanog imena na poleđini omota ploče. Možete li da zamislite koliko su samo bogati iskustvom muzičari koji su pratili Elvisa, Neta King Kola, Mamas & Papas, Nensi Sinatru, Sajmona & Garfankla, Lenarda Koena i svirali u studiju pod producentskom palicom Fila Spektora i Džeka Ničea? Koliko su veliki muzičari koji su svirali teme za kultne filmove, serije i brojne džinglove? To je danas san svakog entuzijaste koji se uhvatio nekog instrumenta sa željom da spozna tajnu muzičkog zanata. Ovo je film koji govori o tim ljudima.
Wrecking Crew su predvodili bubnjar Hal Blejn i gitaristi Tomi Tedesko i Glen Kempbel, bas je svirala Kerol Kej, saksofon Ples Džonson, klavir Lion Rasel. Neki od njih su poput Glena Kempbela i Liona Rasela napravili uspešne solo karijere. Film je režirao Tomijev sin Deni Tedesko. Pored odličnog filma Muscle Schoals, prošlogodišnjeg ostvarenja istog žanra, ovo je još jedan od filmova u kojem će uživati svaki rokenrol romantik, zaljubljen u pionirske dane popularne muzike.

Ocena: (***) 3

***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa


MESTA U SRCU – režija: Robert Benton (SAD) 1984



Mesta u srcu režirao je Robert Benton, autor koji pripada generaciji Novog Holivuda, i koji je među filmofilskim svetom poznat kao tvorac nekoliko vrhunskih melodrama. Pored filma o kojem će ovde biti reči, posebno bih izdvojio još dva odlična Bentonova klasika - Kramer protiv Kramera (1979) i Skoro savršen čovek (1994).  Što se tiče filma Mesta u srcu  u pitanju je melodrama koja podseća na neke od boljih romana američke književnosti. Priča je smeštena u mesto Vahsahači, država Teksas, u doba velike ekonomske krize. Glavni lik je Edna Spadling (Seli Fild), samohrana majka dvoje dece, koja je nesrećnim slučajem izgubila muža, lokalnog šerifa, i postala udovica. Edna Spadling, kao požrtvovana majka i hrabra žena velikog srca, nastoji da sačuva imanje i pronađe način kako da otplati dug kredita u lokalnoj banci. U život njene porodice ulaze dva zanimljiva lika, crni nadničar Mozes (Deni Glover) i slepi intelektualac, gospodin Vil (Džon Malkovič). Paralelno teče i jedna sporedna priča o Edninoj sestri Margaret (Lindzi Kruz), njenom mužu Vejnu (Ed Haris) i učiteljici Vajoli Kelsi (Ejmi Medigen) koja se prepliće sa glavnom pričom i dopunjuje hroniku jednog vremena, kao i živote običnih ljudi u tim vremenima.
Posebna draž ovog filma je u tome što u njemu nema ironije, cinizma, beznadežnosti, niti bilo kakvog nihilističkog umetničarenja. Ovo je priča koju je ispričao autor koji voli ljude, koji navija za čoveka i bodri ga u nastojanjima da ostane čovek u najtežim trenucima koje nosi život. 

Ocena: (****) 4


PLAMEN I STRELA – režija: Žak Turner (SAD) 1950 


 
Podsećanje na filmove koje je moja generacija, ranih osamdesetih gledala u Zimskom bioskopu državne televizije, može biti zabavno i uzbudljivo iz više razloga. Jedan od razloga je što su to po pravilu dobri filmovi, a drugi razlog može biti nostalgični povratak u detinjstvo. Iako nostalgija često može biti loša po zdravlje čoveka, ne bi je trebalo u potpunosti odbaciti. Kada su filmovi (muzika i knjige) u pitanju, poželjno je vraćati se u prošlost. Tamo se kriju pravi biseri.
Plamen i strela Žaka Turnera jedan je od filmova koje sam, pored Sedam veličanstvenih (1960) i Goldfinger (1964), najviše puta pogledao kao klinac. Imao sam čak i svoj primerak na VHS-u. Gledati Berta Lankastera u ulozi Darda, italijanskog Robina Huda, kako se tuče sa Barbarosinim ugnjetačima sirotinje raje, vrhunski je doživljaj za svako dete. Pogotovu kada su u celu priču uključene akrobatske vratolomije, po kojima je Lankaster bio poznat u vreme svoje cirkuske karijere, pre nego je postao glumac. U filmu je epizodnu ulogu odigrao i Nik Kravat (Pikolo), Lankasterov akrobatski partner, kao i čuvena Virdžinija Mejo, jedna od najlepših žena tadašnjeg Holivuda.

 Ocena: (***) 3